Muzej niske rezolucije

Početkom iduće godine – od veljače do svibnja – njujorška će MoMA ugostiti djela poznatog belgijskog umjetnika Marcela Broodthaersa. Umjetnika čiji je Muzej moderne umjetnosti – Odjel orlova bio inspirativan obrazac aktivistički nastrojenim autorima koji su poželjeli mijenjati ili rušiti uobičajenu sliku tradicionalne institucije. Četiri desetljeća nakon Broodthaersove smrti (1976) američka će ustanova upozoriti na povijesno mjesto belgijskoga pseudomuzeja – kao smione intervencije u poslovnu logiku velikih državnih zbirki. Pritom treba imati na umu da iza vodećih svjetskih muzeja koji posjeduju neprocjenjive zbirke umjetničkih predmeta obvezno stoji privatni kapital, a njegovi vlasnici iz sjene po logici se stvari zalažu za populistički program, blokbasterske (ili bestselerske) orijentacije.

Nova muzejska paradigma

Prema recentnim predviđanjima uglednih stručnjaka iz tog područja – teoretičara, umjetnika i voditelja muzejskih kuća – taj će se trend nastaviti. S jedne strane, prema navodima Yilmaza Dziewiora, ravnatelja Ludwigova muzeja u Kölnu, sve atraktivnija muzejska arhitektura kompenzirat će nedostatak novih, alternativnih sadržaja u njoj. S druge pak strane, njegova optimističnija varijanta prognoze više je želja negoli prognoza i kaže kako će za 25 godina omekšati zapadnjački kanoni. Pretpostavlja da bi se pod svodovima epskih razmjera mogao razvijati festival demokracije – divergentni sadržaji koji nisu isključivo pravo pojedinaca iz srednje i više društvene kaste. Bivša prva žena Venecijanskog bijenala (2011) Bice Curiger govori o muzejskim kućama kao mjestima gdje se mijenjaju obrasci promatranja. Ona tvrdi kako će se do 2040. nove konvencije gledanja u njima mjeriti i usmjeravati algoritmima i 3D-prezentacijama. U pesimističnom smislu najdalje ide Charles Esche, djelatnik Van Abbenmuseuma u Eindhovenu, aktualni kustos Bijenala u Džakarti, koji je uvjeren da će u sljedećih 25 godina komercijalna logika državnih zbirki doživjeti potpuni kolaps. Smatra da je fast art ili Google Tate sindrom moguće potkopati „novim oblicima posredništva prema zajednicama“. Samo muzejima niske rezolucije moguće je prevladati „umorni teritorij modernizma“ koji još uvijek, prema njegovim riječima, opterećuje javnu funkciju gotovo svih velikih institucija.

Iz postava izložbe

U tom je smislu Broodthaersov univerzum više od puke fikcije ili muzejske slučajnosti. Već zbog činjenice što je vlastitom postrojenju (Muzej orlova) oduzeo pravo na fiksnu kuću te se koristio lako dostupnom građom iz neposredne svakidašnjice M. B. je konstruirao muzejsku paradigmu o kojoj trenutno ne govore samo Esche ili ravnatelj Ludwiga u Kölnu. Na nju upozoravaju i književnici koji možda nisu upoznati s kratkom, četverogodišnjom epizodom iz Broodthaersova muzejskog života (1968–1972). Na toj je liniji, nedvojbeno, medijski intrigantni projekt turskoga književnika Orhana Pamuka, koji je u istanbulskoj četvrti Beyoğlu proširio okvire svog romana na privatni Muzej nevinosti. Artefakti opisani na stranicama romana „izašli su“ iz puke priče i nastanili se u realnom prostoru dvokatnice u Çukurcumi. Doduše, nakon naporna natezanja s gradskom birokracijom. (Mala digresija: Pamuk će govoriti da je muzejska kolekcija nastajala paralelno s napredovanjem romana. Pojašnjavat će, također, da se roman može čitati neovisno o zbirci i obrnuto – posjet muzeju nije uvjetovan prethodnim poznavanjem knjige. No činjenica što su nastajali paralelno ide u prilog tezi o medijskom prepletanju dvije forme – one književne i privatne zbirke. Turski je književnik planirao dio zbirke izložiti u Kunsthausu u Grazu prije nego što je dobio dozvolu za stalnu lokaciju u Istanbulu. No to se nije dogodilo, premda je izložba bila oglašena za listopad 2010).

Pogačarova parazitska antiinstitucija

U sličnom kontekstu trebalo bi čitati volju i želju mađarskog pisaca Lászla Krasznahorkaija, inače bliskog suradnika redatelja Béle Tarra, koji je zbivanja u romanu Rat i rat proširio u živi prostor švicarskoga muzeja u Scaffhausenu (Hallen für die neue Kunst). Glavni je lik romana arhivar koji se priprema za samoubojstvo ispod prozirne kupole talijanskog umjetnika Marija Merza, smještene u stalni postav spomenute zbirke. To mu u romanu neće poći za rukom, no na obostrano zadovoljstvo mađarskog pisca i muzejskog osoblja uz Merzov će objekt vrlo brzo osvanuti ploča koja upozorava na delikatnu vezu između fiktivne priče i švicarske institucije. Medijska razmjena romana i svakidašnjice po mađarskom receptu svakako nije daleko od Escheova pozivanja na muzeje za „priproste ljude“. Trend pomicanja muzejskih granica posve je uobičajen i aktualan pod svodovima kulturnih institucija. Broodthaersov je recept pritom nezaobilazan, a pozorniji će posjetitelji zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti, tijekom prosinca 2015. te siječnja iduće godine, u programu slovenskog pseudomuzeja i njegova „ravnatelja“ Tadeja Pogačara zapaziti bliskosti s Belgijančevim Muzejom orlova i prognostičkim konceptom nizozemskoga kustosa i teoretičara umjetnosti.

Nova proljetna kolekcija, 1979.

Već na samu ulazu na prvu etažu za povremene izložbe, lijevo od stubišta postavljeni su plakati koji oglašavaju muzej suvremene umjetnosti P.A.R.A.S.I.T.E. Njegov inicijator je za zagrebačku publiku pripremio Lekciju 1, ili u prijevodu osnovnu lekciju prema kojoj se aktivnosti slovenskoga paramuzeja ravnaju prema tradicionalnom spektru institucionalnoga ponašanja – arhiviranju, fotografiranju, videodokumentiranju, edukacijskim programima, uličnom aktivizmu i slično. Dakle, ništa novo ili nepoznato organizacijama državnih ustanova koje istodobno ugošćuju i promoviraju slične, nekomercijalne oblike umjetničkog istraživanja. Igor Španjol, inače kustos slovenskoga projekta, kaže kako je Pogačar od ranih devedesetih pokazao interes za useljavanje u tuđe prostore – škole, muzeje, buvljake, trgove – te je na licu mjesta preslagivanjem zatečenih rekvizita mijenjao pogled na lokalnu zajednicu i beznađe „priprostih ljudi“ koji preživljavaju na rubu neoliberalnoga kaosa. Uostalom, kratica Pogačareve antiinstitucije sugerira kako je riječ o nepostojećoj kući koja živi poput parazita – na tuđem teritoriju, u državnim i privatnim galerijama, na ulici, u sveučilišnim dvoranama. Prema kustosu Španjolu, ona se (paraustanova) hrani tuđim sokovima i s vremenom ostavlja neizbrisiv trag u institucijama koje nakratko posjećuje, zaposjeda i tome slično. Neizbrisiv u tom smislu što se od početka devedesetih, kada se slovenski umjetnik inicijalno okrenuo parastrategiji, dosta toga promijenilo u muzejskoj praksi. Prema edukativnim programima i podizanju svijesti posjetitelja na socijalno ugrožene članove u lokalnim zajednicama. Prema beskućnicima ili slovenskim Kraljevima ulice kako ih zove Tadej Pogačar, odnosno „seksualnim radnicama“ s kojima je umjetnik u Veneciji i São Paulu u sklopu projekta CODE:RED izvodio ulični teatar i modne revije, upozoravajući na najrašireniji oblik paralelne ekonomije. Dakle, veliki su muzeji nakon pola stoljeća privatnih inicijativa – od Broodthaersa do Pogačara – izvukli pouku te su svoje programe djelomično prilagodili problemima i interesima „priprostih ljudi“. Iz toga se razloga danas, u prostorijama zagrebačkog MSU-a, lekcije slovenskog muzeja P.A.R.A.S.I.T.E. čine manje radikalnima jer su više ili manje u skladu s novim, poželjnijim muzejskim konceptom.

Na kraju 2015. inicirana je rasprava o novom izgledu i funkciji velikih državnih zbirki (u prosinačkom broju britanskog časopisa Frieze), gotovo pola stoljeća nakon što je belgijski umjetnik (M. B.) intuitivno pokrenuo svoj virtualni muzej. Znatno ranije nego što su se pojavile prve priče o svemoćnim računalima. Zanimljivo je da Pogačarovi plakati za muzej P.A.R.A.S.I.T.E. odražavaju dizajnersku logiku velikih plastičnih ploča – industrijskih poema – kojima je Broodthaers potkraj šezdesetih oglašavao svoju fiktivnu instituciju. „Slučajnost“ je u tom pogledu izazovna, pogotovo ako se uvaži činjenica da se slovenska antiinstitucija – blisko belgijskom uzoru – radije bavi društvenim odnosima i vezama, sivom ekonomijom i aktivizmom, a znatno manje artefaktima. Ako ih izlaže u uglednim muzejskim kućama, onda su to mahom predmeti „niske rezolucije“, komercijalna vrijednost kojih nikada neće izazvati veću pozornost javnosti, jer su miljama daleko od vrtoglavih cijena na javnim dražbama u poznatim aukcijskim kućama. Godina na izmaku (2015) za Pogačarevu je instituciju bila i više nego uspješna. Parazitirala je u nekoliko važnih institucija u Sloveniji, stigla je do Zagreba, no prethodno je bila predstavljena u Liverpoolu, Parizu te u muzeju suvremene umjetnosti Garage u Moskvi. Nova zgrada u ruskoj metropoli, po receptu nizozemskog arhitekta Rema Koolhaasa, otvorena je ove godine kako bi zadovoljila kolekcionarski apetit Romana Abramoviča i njegove žene. Bice Curiger je na kraju svoje prognoze za 2040. izrazila nadu kako će umjetnine „izvan svog vremena“ u budućim muzejima „drijemati“ i čekati na „poljubac inspirativnog princa ili princeze“. Pogačarova parastrategija u tom je pogledu taj inspirativni model niske rezolucije.